Priča o Nikoli

U davna vremena u dalekoj šumi živio čovjek po imenu Nikola. Brinuo se da u njegovoj šumi drveće mirno raste i da životinje imaju sve što im treba za sretan život – vodu, hranu, slobodu.

Tamo se nijedno drvo nije bojalo sjekire. Životinje se nisu bojale da će ostati bez hrane kad padne snijeg i prekrije travu i zamrzne potok. Cijela šuma bila je Nikolino veliko dvorište.

Kad bi u šumu došla noć, mrak bi sakrio sve što živi i raste. Nikola je tada palio svjetiljku, sjedao uz vatru i nešto radio. Živio je sam i nije imao s kim razgovarati. Ali, nije mu bilo dosadno. Imao je svoje misli.

Kao što svaka šuma ima svoj kraj tako ga je imala i Nikolina. A na kraju šume bilo je malo selo. A u selu djeca. Bilo je to i bogato i siromašno selo. Djeca su bila bogata jer su imala roditelje koji ih vole, dovoljno hrane, svako dijete je imalo prijatelja. Ali nisu imali baš sve. U selu nije bilo igračaka. A tek obuća! Svako dijete je imalo samo jedne jedine čizmice.

I tako je nastala ova priča …

Djeca su se više od svega voljela igrati u blatu. Ljeti su bosi trčali po blatu, klizali se, padali, mijesili kolače, pravili kule, tunele, ceste. U jesen je, međutim, postalo hladno za bose nožice. A oni su se i u jesen htjeli igrati u blatu- tek tada ga je bilo posvuda. U onim jednim jedinim čizmicama!

Majke su se zabrinuto pogledavale, klimale glavom i nešto jedna drugoj govorile. I čizmice su se zabrinule. Hoće li izdržati do ljeta biti zdrave i lijepe ako su tako prljave?

A gdje nam je Nikola?

Evo ga ide prema selu. Toplo se obukao, polako hoda stazom od mokrog lišća i nešto opet misli i smješka se. Kako i ne bi! Danas mu je imendan. A na imendan ne treba biti sam. U selu će Nikola u svoju vreću spremiti brašno, šećer, sol, krumpire … U svaku će kuću zaći da čuje što se dogodilo od zadnjeg puta, jesu li svi zdravi, tko se rodio, tko se oženio …

Tako je to svaki put. Tako je trebalo biti i ove godine. Ali – u svakoj je kući majka Nikoli šapnula o blatnim čizmicama. I Nikola se zabrinuo. Dogovorili su se tada roditelji i Nikola: Kad bude idući put dolazio ranim jutrom u selo, na svoj imendan, u svakom će ga prozoru čekati čiste dječje čizmice. On će u njih, dok djeca još spavaju, staviti nešto što svako dijete voli – igračku.

Bio je to divan dogovor. Nikola neće navečer samo sjediti kraj vatre i misliti na lijepe stvari nego će ih i izrađivati. Šuma je puna komadića drveta i on će od njih nožićem raditi male životinje, mala kola, namještaj za lutkinu kućicu i sve što mu padne na pamet

… A djeca? Ona će svaku večer čistiti svoje čizmice, a navečer prije Nikolinog imendana, stavljat će ih u prozor da i Nikola vidi da su čiste. On će im, kad bude išao kroz selo, u čizmice nešto stavljati, a to nešto bit će prava igračka za hladne zimske dane.

Tako su se dogovorili i tako je bilo godinama. Ali, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke, a mame nisu htjele da im djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu čizmicu. I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u čizmicu ono što je našla u kući. Kako su bili siromašni, to su bile jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka i slatko ih je razveselilo.

I tako je to i danas. Uvijek ima jedan dan kad se dijete probudi i još boso i pospano otkrije da ga netko voli i misli na njega …

(Mirjana Milanović ”Blagdani djetinjstva”)

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

BizStudio-lite Theme by SketchThemes